Povijest i Hrvati

O prvom spominjanju naše općine u povijesnom dokumentu postoju različna mišljenja. Nije sigurno, je li je dobro DRUC-a, ko se pojavlja u jednoj povelji iz 1153, identično sa starim imenom Trajštofa DOROG. Povjesničari Gradišćanskoga zemaljskoga arhiva mislu, da je DURUG, ko je zapisano u povijesnom dokumentu iz 1307. ljeta, prez sumnje staro ime Trajštofa. Hrvati su se ovde počeli naseljavati početkom 16. stoljeća.

Prvi slijedi naseljenja potiču iz kasne mladje kamene dobe, naime iz badenske kulture (3500. 2800. pr. Kr.). U ovoj periodi se je človik jur bio nastanio. Bio je poljodjelac i gajitelj blaga, ki je držao domaćeživine kot govedje blago, ovce i koze. Držao je domaće živine kot govedje blago, ovce i koze. Gradio je nastambe od stupov s jednostavnim sedlastim krovom. Zidi je pleo šibami i zamazivao ilovačom.

Površina nekadašnjega trajštofskoga pašišća je krez brojne periode bila neprekidno naseljena. Pri poravnjavanju areala za gradnju letilišća 1938. su se našli različni arheološki predmeti, na primjer kamena sikirica, kusići keramike i nalaz deopoa iz rane brončane dobe (2300- 2000. pr. Kr.) s 40-imi kusićiššalic od koga se misli, da se je koristio za kumaj poznat vjerski ritual ili žrtveni čin.

Činjenica, da se u Gradišćanskom zemaljskom muzeju čuva veći broj dobro obdržanih posudic iz žarnih grobov pokazuje na to, da je područje u kulturi polj s urnami kasne brončane dobe bilo gusto naseljeno (1250. – 800. pr. Kr.). U jednoj šodarici na livoj obrovi Vulke naredno leži groblje iz halštatske dobe. Halštatska dob (u povijesti starja željezna dob, med 750. i 500. ljetu pr. Kr.) je svoje ime dostala po halštatskom groblju, ar ovde najdeni nalazi potvrdjuju, da je željezo polako izrivalo broncu. Talenjem željeza, rudarstvom soli i dalekosežnimi trgovačkimi vezi je pod peljanjem neke vrsti gornjega sloja došlo do znatnoga razvitka gospodarstva. Osebito važnu ulogu je imao konj kot jahaća i tegleća živina. Svoje imanje su branili ogromnimi gradinami. Ovakove naseobine na brižuljku su se nahadjale na području Lajtanskoga brigovlja u Željeznu, Belocrikvi i Velikoj Holovajni.

Od kraja ove periode do dolaska Rimljanov ne postoju nikakovi nalazi, ki bi potvrdjivali daljnje naseljavanje. Znamo ali, da su se ovde nastanili Boji. Oni su pod pritiskom germanskih plemen, ka su sa sjevera upadala u zemlju, bili napustili svoja naselja u pemskom prostoru. Došli su u sukob s Dačani, ki su iz Sedmogradske napredovali prema zapadu. Boji su u bitki potpuno potučeni i sistematično prognani. Rimski povjesničari izvješćuju o opustošenomu i ispražnjenomu kraju Bojev (deserta Boiorum).

Ugarski znanstvenik Lajos Bella spominje rimsko naselje u Trajštofu, ali ne piše, u kom dijelu sela se je nahadjalo. Okupacijom Noricuma u ljetu 12 pr. Kr. je naš kraj došao pod Rimsko carstvo. Na različni mjesti općinskoga hatara su najdeni rimski domaćinski predmeti kot vrči i posudice s ušima. U dvi rimski skeletni grobi su kot prilogi najdeni lonac od črljene i lonac od sure brne, žut vrč kot i brončana fibula, t.j. igli sigurnici i brošu spodobna igla, ka je u prastari vrimeni imala funkciju, da skupadrži kraje oprave.

Po propasti Rimskoga carstva oko 375. po Kr. su brojni germanski narodi, Huni i Avari prošli krez naš kraj, a oko 900. po Kr. su se konačno pojavili Madjari. Od ovih narodov u Trajštofu. Samo ime potoka Vulke, ko potiče od slavske riči Vlka, prez dvojbe pokaže na slavsko naseljenje.

Ovo maglovito razdoblje povijesti stopr završava, kad se u 12. stoljeću pojavljaju prvi povijesni dokumenti. Nije jasno, je li se dobro DRUC-a, ko je spomenuto u jednoj povelji iz 1153., odnaša na staro ime Trajštofa DOROG. U Velikoj Holovajni nastanjeni povjesničar dr. Gerald Schlag zastupa mišljenje, da je to prvo pismeno spominjanje Trajštofa. Nasuprot tomu povjesničari Gradišćanskoga zemaljskoga arhiva favoriziraju ljeto 1307. Toga ljeta se u jednom dokumentu pojavlja ime DURUG, ko prez dvojbe odgovara staromu imenu Trajštofa. U prvoj polovici 14. stoljeća je Trajštof u posjedu plemićke obitelji Gutkeled. Ova švapska obitelj, ka se je pod kraljem Petrom (1038. – 1046.) doselila iz Nimškoga carstva u Ugarsku, je početkom 13. stoljeća široko razgranjena. Zbog svoje vjernosti ugarskim kraljem i zbog svojih zaslugov, ke su stekli osebito u borbi protiv Tatarov, su nadareni opsežnim veleposjedom.

12. maja 1307. je u jednoj od glavnih gran obitelji Gutkeled došlo do dilidbe nasljednih imanj. Brati grof Cosma i grof Ivanka su svoje posjede med drugim podilili u DURUG = Trajštof i KUHID PARADAN = Vulkaprodrštof. Kad kralj Karlo I. Robert 1327. odredi ponovno diljenje imanja, je to početak propada Gutkeledov u ovom kraju. Najveći dio obiteljskih imanj je bio koncentriran u istočnoj Ugarskoj zonkraj rijeke Tise. Najvjerojatnije su zato i zbog konfiskacijov malo pomalo prodali i napustili svoja u Dolini Vulke raštrkana imanja.

U medjuvrimenu je pod kraljem Ludvikom I. (1342. – 1386.) zbočna grana obitelji Osl postigla velik ugled. Govor je o obitelji Kanizsai, ka će od sada krez cijelo stoljeće imati vladajuću ulogu u zapadnoj Ugarskoj.

Nejasna je genealogija, dakle porijeklo gospodarov Trajštofa (DURUGH, DOROG). Radi se vjerojatno o zbočnoj liniji Gutkeledov, ka se je zvala po našemu selu. U svojem posjedu su imali i Svetojurje i Vulkaprodrštof. Je li su oni graditelji grada u Trajštofu, ki je 1351. prvi put spomenut u povijesnom dokumentu, nije poznato. Svakako se u ovom vrimenu spominjaju Nikolaus i Andreas von Dorog = Trajštof. Andreasovi potomki su se još oko 1420. zvali po našemu selu.

I matrštofskofortnavski grofi su imali imanja u Trajštofu, ar su 1337. od nekoga člana iz obitelji Gutkeled kupili jedan dio Trajštofa. Kad su Hagenaueri kupili imanja u Trajštofu, je to vjerojatno bio početak kraja trajštofskih gospodarov. U posjed su dostali Trajštof s gradom kot i velika zemljišća u Dolini Vulke. Johann Hagenauer je umro prez muškoga potomka, a kralj Sigismund je posjede, ke je po navadnom pravu preuzela Koruna, darovao Kanizsaijem. Ali grofi Matrštofa i Fortnave su tvrdili, da imaju starje pravo na imanje. Izašli su kot pobjedniki iz procesa, tako da je kralj Sigismund uz drugo predao i trajštofski grad sa svimi seli i imanji matrštofskofortnavskim grofom. 1445. je zadnji posjednik ove grofovije svoja imanja založio austrijanskomu vojvodi Albrechtu VI. od Habsburga, ki je po Wilhelmovoj smrti, ljeto dan kašnje, posjede zadržao za sebe. Po peti ljeti je svoja zapadnougarska imanja (=grofovija Fortnava, gospošćine Kobrštof, Lanžer i Vorištan) prodao svojemu bratu Fridriku V., ki je 1453. korunjen za nimškoga cesara.

Koncem 15. stoljeća je za vrime vladavine ugarskih Korvinov Janosa Hunyadija i njegovoga sina kralja Matijaša Korvina nastala gospošćina Željezno. Razvila se ja na sličan način kot i ostale gospošćine. Manji gospodstveni kotari u susjedstvu su kupnjom, minjanjem ili jednostavno apsorpcijom prešli u veća imanja. Tako su manja sela, pojedini dijeli sel odnosno imovinski dijeli u jednom ili dvi susjedski naseobina, kot na primjer u Trajštofu, konačno stvorili ov kompleks. Jezgra ove nove gospošćine su bili stari Gutkeledovi posjedi Željezno i Svetojurje.

Polag urbara dolnjoaustrijanske dvorske komore iz 1500. su dijeli Trajštofa slišili gospošćini Željezno. To su bile 24 željezanske lenske obitelji s 21 podanikom i trimi malini kot i šestimi napušćenimi seli. Polovica Trajštofa je ostala u posjedu grofovine Fortnava. Polag spomenutoga urbara je u cijeloj gospošćini bio samo jedan Hrvat, i to u Porpuhu. U ljetu 1527. su u Trajštofu zapisani dva Hrvati.

Pri pojačanom naseljavanju Hrvatov u grofovini Fortnava i gospošćini Željezno su važnu ulogu imali zalogodršci Jakob von der Dürr i Moritz von Fürst. Polag urbara iz 1569. u podiljenom selu živi 45 željezanskih kmetskih obitelji, med njimi 36 hrvatskih; 36 fortnavskih obitelji je izgleda najvećim dijelom bilo hrvatskoga porijekla. 11 ljet kašnje u Trajštofu zvećega živu hrvatske obitelji. Od ukupno 95 familijov su 73 hrvatske. Tim je Trajštof bila hrvatska općina.

1622. su imovinski odnosi u Trajštofu novo sredjeni. Cesar Ferdinand II. je po mirovnom ugovoru u Nikolsburgu 1612. morao zaminiti Esterházyjevu gospošćinu Munkács za gospošćine Fortnava i Željezno. Gospošćine su založene barunu Nikoli Esterházyju, a 1626. je grofoviju Fortnava dostao kot nasljedno dobro. On i njegovi nasljedniki su zdignuti na položaj grofov. Tako je cijelo selo došlo u posjed obitelji Esterházy. Samo upravni posli su do 1738. ljeta bili podiljeni med fortnavskom i željezanskom vlašću.

Seljaki su zvećega smili slobodno odlaziti iz svojega sela. Ako su platili porcije na minjanje gospošćine i na imanje, su s dopušćenjem vlastelina mogli projti u neku drugu gospošćinu. Za trajštofske seljake ovo pravo nije valjalo. 1767. potvrdjuju, da su vezani na zemljoposjednika. Do 1738. ljeta su trajštofski podaniki gospošćine Fortnava morali ispunjavati svoje usluge po prijedlogi fortnavske gospošćine i je naprikdati u Matrštofu odnosno Fortnavi. 1734. je knez Pavao II. Anton bio preuzeo Esterházyjeva imanja. On je odmah pokrenuo zdavno očekanu reorganizaciju jako rasipanih gospošćin s praktičnoga i ekonomskoga gledišća. On dio Trajštofa, ki je slišio Fortnavi, je došao pod gospošćinu Željezno. Ali novo uredjenje u Trajštofu izgleda nije imalo nikakovih posljedic, ar iz podatkov u vezi s deveteri pitanji, ki su postvaljeni u urbarijalnom patentu Marije Terezije iz 1767., znamo, da je selo još svenek bilo razdiljeno na dva dijele.

Isto kot i druge općine u Dolini Vulke je Trajštof bio u teškoj situaciji zbog različnih bojev i bunov. Za vrime bune Štefana Bocskaya 1605., Bethlenovoga boja 1619/20. kot i napadov Kurucov 1704. je cijela imovina stanovnikov uništena, a u turskom boju 1683. je i mnogo ljudi umrlo. Napoleonov boj 1809. ljeta je prouzrokovao veliko ekonomsko opterećenje za naš kraj, ar je stanovničtvo moralo opskrbiti prolazeće trupe hranom. U našem selu su bili za vojsku priredili centralni depo za meso.

U svojem prinosu o povijesti umjetnosti, obrta i industrije našega sela se Harald Prickler bavi s jednim od Esterházyjevih imanj, ko je slišilo malinu Parisermühle - današnjemu Matašićevomu malinu - i fabriki za fajfe. S današnjega gledišća je vrlo zanimljivo, da se je imanje koristilo za obrtne i industrijske svrhe. Za vrime knezov Antona, Nikole II. i Pavla III. su ov kompleks okolo malina "Parisermühle" kanili čim bolje ekonomski iskoristiti, tako da su na ovom mjestu stvorili obrtna i ranoindustrijska poduzeća. 1797. su počeli gradnjom gospodske žgaonice vina. U trajštofskoj žgaonici se je vjerojatno do konca 40-ih ljet 19. stoljeća produciralo žgano od tropa. Kašnje je Franz Brunner zgradu pretvorio u fabriku za proizvodnju brnenih fajfov.

Od početka 19. stoljeća je u Maloj Holovajni postojala gospodska ciglenka. Pokidob da nije bila rentabilna, se je 1804. ljeta odlučilo,, da će kod trajštofskoga malina Parisermühle biti izgradjena nova ciglenka. Vjerojatno ni ona nije djelala s dobitkom, ar je 1825. napušćena. Predvidjeno je bilo, da se u trajštofskoj ciglenki u prvom redu načinjaju trajne, visokokvalitetne zidne cigle za pregradnju dvorca Esterházy u klasicističnom stilu.

Do dana današnjega pod imenom "Fajfaraj" poznati zapadni dio sela je svoje ime dostao po trajštofskoj fabriki fajfov, ka je od 1839. do 1860. producirala fajfe visokoga kvaliteta. Tako je na primjer 1848. ljeta proizvodjeno 300.000 kusićev kvalitetnih fajfov s ukupnom vridnošću od 6.000 forintov. Kad je fabrikant Alexander Puff u starosti od 37 ljet nenadijano umro, se je poduzeće zatvorilo.

U revolucionarnom ljetu 1848. je u habsburgovskoj monarhiji došlo do temeljnih promjenov u politiki, gospodarstvu, društvu i kulturi. Državne i ekonomske reforme su prouzrokovale raspadanje staroga feudalnoga sistema. Podaniki su se uz plaćanje otkupa mogli osloboditi od dužnosti prema vlastelinu. A i ljudi, ki nisu bili plemićkoga porijekla, su mogli kupiti plemićka zemljišća. Konačno se je općina Trajštof 20.decembra 1864. s Karlom pl. Mészárosem de Nagy-Lütse - punomoćnikom kneza Pavla III. Antona Esterházyja – pogodila o rasterećenju zemlje. Sada su trajštofski seljaki bili slobodni vlasniki svojega imanja, ki su upravljali samo svojim vlašćim gospodarstvom.

Ali ki je bio mišljenja, da su tim bili rješeni svi svakidašnji problemi, je u slijedeći ljeti bio jako razočaran. Zbog povećanja stanovničtva i osiromašenja širokih krugov seljakov, ko je bilo prouzrokovano neprestalnim diljenjem jerbinstva u mala i najmanja imanja, je mnogo obitelji po par generacijov imalo još nek tako malo zemlje, da su se kumaj mogli hraniti. Dokle su veleposjedniki pomoću strojev i umjetnoga gnjoja znatno mogli povećati svoju produkciju, su mali seoski seljaki dospili u sve veću nevolju. Sve jače su se zadužili, založili svoje posjede ili prisilnom licitacijom zgubili cijelo imanje. Isto kot u okolišni općina je i u Trajštofu bilo nekoliko pogodjenih obitelji. Kad je Austro-Ugarska po sarajevskom atentatu u juliju 1914. Srbiji objavila boj, je čuda trajštofskih muži moralo pojti na front. U ovom četireljetnom boju je poginulo 50 vojakov iz našega sela. Njeva imena su zapisana na marmornoj ploči na crikvenom dvoru. Ali i seosko stanovničtvo je trpilo zbog posljedic boja. Početo od 1917. ljeta je prisilno upravljanje hranom i za život važnom industrijskom robom na hasan bojne industrije povećalo nevolju stanovničtva. Raširile su se rezignacija i zdvojnost, ljudi su teško očekivali završetak boja.

U oktobru/novembru 1918. se je habsburška monarhija raspala. U zapadnougarsko-gradišćanskom prostoru je opet buknuo triljetni gradjanski boj, dokle su stupile na snagu odredbe «Venecijskoga protokola». 13. novembra 1921. je Austrija vojnom snagom konačno osvojila Gradišće. Tim je u Trajštofu započeo novi dio povijesti.